Na današnji dan, 29. prosinca 1991. godine, nakon što je u nekoliko prethodnih dana teških borbi 127. brigada Hrvatske vojske iz smjera Siraća izbila na prometnicu Požega-Pakrac, dobivena je nova zapovijed na osnovu koje je trebalo odbaciti neprijateljske snage od spomenute prometnice i zauzeti sela Brusnik i Lipovac. Za tu zadaću određeni su dijelovi snaga jačine satnije iz svake od tri pješačke bojne i jedna minobacačka skupina, 120 mm. Na žalost dio snaga iz sastava 2. pješačke bojne, dakle prethodnica satnije, koja se nalazila na glavnom smjeru napada (u sredini), predvođena Vinkom Belobrkom, izbila je pred dobro utvrđenu neprijateljsku liniju na rubu sela Brusnik. Kako je konfiguracija terena bila krajnje nepovoljna (udolina i brisani prostor podno sela), a neprijatelj potpuno spreman i lociran na dominantnim točkama terena, u borbi koja je uslijedila dio pripadnika s zapovjednikom im Vinkom Belobrkom našao se u poluokruženju i pod strahovitom strojničkom vatrom, u tzv. pat poziciji.

Pod žestokom vatrom s dobro postavljenih položaja neprijatelja našle su se i snage 1. i 3. bojne ali ne na brisanom prostoru i ne u poluokruženju no nisu bile u stanju odbaciti neprijatelja i pružiti zadovoljavajuću pomoć pripadnicima 2. bojne. Jedino su dio ranjenika uspjeli izvući pripadnici satnije iz sastava 1. pješačke bojne. Iz ove gotovo bezizlazne situacije veći dio pripadnika ipak se uspio izvući no u poluokruženju je ostalo njih 11 i zapovjednik im Vinko Belobrk. Prema kazivanju preživjelih sudionika, jedan od prvih poginulih bio je Vinko Belobrk. Uz njega je potom poginulo još njih nekolika, a dio njih biva zarobljen. Na žalost i oni koji su bili zarobljeni bivaju pogubljeni odnosno svih 12 biva masakrirano. Naime, zamjena njihovih posmrtnih ostataka izvršena je 7. siječnja 1992. godine kod Pakraca i već tada i kasnije po patološkoj obradi u Medicinskom centru u Virovitici nedvojbeno je utvrđeno da se neprijatelj nad njima brutalno iživljavao odnosno počinio ratni zločin.

Nakon gotovo cjelodnevnih borbi sve snage su u sumrak povučene na početne položaje, a već 3. siječnja nastupilo je tzv. sarajevsko primirje odnosno zabrana daljnjih napadnih djelovanja.


Poginuli su:
1. Vinko Belobrk, rođen 12.2.1948. godine, dozapovjednik bataljuna i jedan od uznika KOS-a JNA 1991. godine,
2. Željko Goričanac, rođen 6.1.1958. godine,
3. Željko Maligec, rođen 23.10.1953. godine,
4. Tihomir Mihelić, rođen 11.5.1956.godine,
5. Nenad Oblučar, rođen 15.2.1959. godine,
6. Miroslav Petrović, rođen 13.1.1960. godine
7. Denis Resner, rođen 2.9.1967. godine,
8. Željko Somljočan, rođen 19. 2.1956. godine,
9. Milan Škrilac, rođen 26.5.1953. godine,
10. Slavko Vrbančić, rođen 15.3.1957. godine,
11. Miroslav Zec, rođen 14.9.1962. godine,
12. Ivan Žeravica, rođen 6.5.1961. godine.

Njihova pogibija bila je najveći skupni gubitak 127. brigade HV i Grada Virovitice u Domovinskom ratu. Kao i niz prethodnih godina do sada na taj dan jedan od onih koji pohode spomen obilježje za ove poginule virovitičke vitezove je umirovljeni pukovnik HV i član predsjedništva HČZ-a grada Virovitice Mirko Brajtigam, koji je kao zapovjednik tadašnjih snaga 1. pješačke bojne 127. brigade HV sudjelovao u ovoj teškoj akciji i izvlačenju ranjenih pripadnika 2. bojne. Sama komemoracija za sve njih održava se svake godine 10. siječnja u organizaciji grada Virovitice i koordinacije udruga iz Domovinskog rata, kod spomen obilježja podno Brusnika.

 

HČZ VIROVITICA