Prije 31. godine na temelju zapovjedi ministra obrane RH Gojka Šuška 2. listopada 1991. godine formirana je proslavljena 127. brigada HV. Za zapovjednika je imenovan Đuro Dečak, a za zamjenika ujedno načelnika stožera Marko Krstanović. Osvajanjem vojarne i zarobljavanjem velike količine naoružanja i vojne opreme stvorene su materijalne pretpostavke i pristupilo se pripremi za formiranje brigade, a znatne količine naoružanja i opreme upućene su u druga ugrožena područja RH.

Po formiranju 2. listopada 1991. godine 127. brigada HV imala je ispred sebe neprijateljske snage koje su zaposjele značajan dio državnog teritorija od obronaka Bilogore do rijeke Save. Linija bojišnice protezala se, krećući od istoka, od sela Levinovac preko sela Babina Gora, sela Jasenaša, preko Virovitičkih ribnjaka, rubnog dijela poligona JNA Gakovo do sela Vukosavljevica i Turnašica, na zapadu. Borbe na toj liniji, kao i na svim linijama u Hrvatskoj, bile su od 21. rujna vrlo intenzivne jer su JNA i srpske paravojne postrojbe krenule u opći napad na svim bojištima u Hrvatskoj s ciljem da za 20 dana slome obranu Republike Hrvatske.

Uzimajući u obzir velike količine oružja do kojih su branitelji došli osvajanjem vojarni, hrvatski vojni stručnjaci procijenili su da je potrebno početi poduzimati protuofenzive gdje je to moguće kako bi se rasteretila najteža bojišta, posebice istočno Slavonsko na širem području Vukovara gdje je JNA uputila najjaču grupaciju oklopno-mehaniziranih snaga.  Stoga je odlučeno da se krene u oslobađanje Bilogore točnije dijelova općina: Slatina, Virovitica, Grubišno Polje i Daruvar.

Operacija je isplanirana u zapovjedništvu tadašnje Operativne zone Bjelovar i dodijeljen joj je kodni naziv „Otkos 10“. Nakon uspješno okončane operacije „Otkos 10“ GS HV isplanirao je novu operaciju  pod nazivom „Papuk 91“, koja je naknadno ugrađena u operaciju kodnog naziva „Orkan 91“.

Cilj operacije „Papuk 91“ bio je nastavak oslobađanja Zapadne Slavonije do prometnice Požega – Pakrac, s tendencijom nastavka oslobađanja odnosno izbijanja na državnu granicu na rijeci Savi. U sklopu ove operacije 127. brigada HV s pridodanim postrojbama je 12. prosinca 1991.godine otpočela s borbenim djelovanjem duž crte obrane s ciljem oslobađanja okupiranih sela na smjeru Slavonska Pivnica-Miokovićevo (sada Đulovac) i na smjeru Jasenaš-Miokovićevo. Dana 15. prosinca 127. brigada HV zajednički s pridodanim postrojbama oslobađa sela Miokovićevo (Đulovac) i veći broj sela u smjeru Daruvara te nastavlja s oslobađanjem šireg područja oko planine Papuk.

Vezano za oslobađanje sela Miokovićeva važno je istači da su pripadnici 127. brigade HV prilikom ulaska u selo zatekli veći broj hrvatskih civila koje su pobunjenici-četnici na zvjerski način pogubili prilikom povlačenja, a što su činili i ranije na području koje su okupirali. To se dogodilo i na smjeru  136. brigade HV koja je ulaskom na Voćinsko područje zatekla velik broj masakriranih civila. Potom je 127. brigada 20. prosinca uvedena u područje Daruvarsko-Pakračkog ratišta gdje počinje preko Sirača napredovati  prema prometnici Požega-Pakrac, na koju izbija na Badnjak 24. prosinca oslobodivši veći broj sela na tom potezu (Donje, Srednje i Gornje Grahovljane, te Dragović). Zatim nastavlja djelovanje duž prometnice te se 26. prosinca spaja sa 123. brigadom HV iz Požege. U to vrijeme značajan dio 19. MPOAD-a bio je angažiran u obrani Lipika i Pakraca od mogućeg prodora neprijateljskog oklopništva i pružanju topničke potpore ostalim postrojbama HV.

Daljnje napredovanje prema državnoj granici zaustavljeno je 3. siječnja 1992. godine budući da je u Sarajevu zaključen sporazum o općem prekidu ratnih djelovanja na svim bojišnicama u RH. U ovoj relativno velikoj i vrlo složenoj operaciji izvedenoj pod nepovoljnim zimskim uvjetima 127. brigada HV se pokazala kao jedna od najučinkovitijih i najmoćnijih postrojbi HV ali je nažalost pretrpjela i velike gubitke u ljudstvu. Naime u njoj je poginula i grupa od 12 pripadnika koju je predvodio Vinko Belobrk te je tih dana ukupno poginulo 16 pripadnika 127. brigade HV a također je velik broj pripadnika ranjen. Vezano za pogibiju dvanaestorice pripadnika predvođenih Vinkom Belobrkom, inače jednim od uznika JNA-a uhapšenih u siječnju 1991. godine od strane KOS-a JNA, svakako treba istaći da su svi oni nakon što su upali u stupicu neprijatelja podno  sela Brusnik bili na zvjerski način pogubljeni- masakrirani a što je nedvojbeno utvrđeno prilikom primopredaje njihovih posmrtnih ostataka 7. siječnja 1992. godine, kada je bili vrlo teški izvršiti njihovo pojedinačno prepoznavanje(video-snimka i fotoelaborat njihove identifikacije na odjelu patologije MC Virovitica dio je građe postava Domovinskog rata u Gradskom muzeju Virovitica). Ukupno je od početka ratnih djelovanja pa do siječnja 1992. godine poginulo preko pedeset (50) pripadnika Virovitičkih postrojbi HV.

U svim spomenutim akcijama i operacijama udarna snaga odnosno postrojba koja je bila namijenjena za probijanje najtežih neprijateljskih položaja i izvođenje drugih složenih oblika djelovanja bila je „A“ satnija kojom je zapovijedao Renato Romić. Na Pakračkom ratištu, na obrambenoj zadaći držanja dostignute linije 127. brigada bila je angažirana do srpnja 1992. godine kada se na ovo područje uvode snage UN tzv. UNPROFOR i formira se zona razgraničenja koju one kontroliraju. Stoga se pristupilo djelomičnoj demobilizaciji brigade i formiranju namjenske formacije pod nazivom Taktička grupa (TG 127). Radi se o formaciji bojne ojačanoj elementima brigade za samostalno djelovanje. Dakle od dotadašnje tri pješačke bojne  formirana je jedna, kako bi se svi koji su potrebni gospodarstvu vratili u svoja poduzeća.

Nakon što je u okviru 127. brigade ustrojena Taktička grupa ona je upućena na područje istočne Posavine gdje je u četiri navrata bila angažirana u obrani područja pretežno naseljenih hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom, do jeseni iste godine kada je tim područjem ovladala vojska bosanskih Srba potpomognuta četničkim jedinicama iz RH i jakom vojno-materijalnom potporom tzv. JA iz Srbije. U istočnoj Posavini TG 127. brigade HV vodila je žestoke bitke sa spomenutim neprijateljskim snagama kojima je osnovni cilj bio probijanje tzv. koridora, odnosno skupine prometnica s kojima su BiH i okupirani dijelovi RH  bili najkraće povezani sa Srbijom odnosno Beogradom kao središtem svekolike srpske moći.

U tim teškim borbama s višestruko nadmoćnijim neprijateljem 127. brigada HV je pretrpjela značajne gubitke, a što se dogodilo i ostalim postrojbama HV koje su tamo bile angažirane. Tijekom ratovanja TG 127 u istočnoj Posavini poginuli su dva pripadnika, teško je ranjeno 16 pripadnika a razne povrede zadobilo je 45 pripadnika, što se srazmjerno intenzitetu borbenih djelovanja može smatrati povoljnim ishodom. A važno je i reći da je postrojba nanijela vrlo značajne gubitke neprijatelju u ljudstvu i tehnici. Vezano za angažiranje postrojbi HV na dotičnom ratištu treba istači i to da je međunarodna zajednica kao i bezbroj puta prije toga pokazala veliko licemjerje vršeći golemi pritisak na RH i predsjednika Tuđmana zbog nazočnosti HV na tom području, dok je glede jedinica Hrvatskih Srba koje su tamo ratovale kao i jedinica iz Srbije, zažmirila na oba oka. Primjerice postoje snimke odlaska i slavodobitnog povratka jedinica hrvatskih Srba (s Kninskog područja) s posavskog bojišta kao i pregršt drugih dokaza o njihovom angažmanu u bosanskoj Posavini.

Uzimajući u obzir sve prethodno spomenuto te uzimajući u obzir mišljenja hrvatskih najeminentnijih vojnih stručnjaka ključnim uzrokom pada bosanske Posavine smatra se ogroman nesrazmjer odnosa snaga u korist neprijatelja a zasigurno postoji i niz drugih razloga za ovaj najveći poraz hrvatskih snaga u prošlom ratu. Nakon pada bosanske Posavine dijelovi TG-a 127 brigade HV bili su do 1994. godine angažirani  na sprječavanju učestalih terorističkih upada neprijateljskih grupa na područje Voćina, a jedna satnija, kao dragovoljci, borila se i u Srednjoj Bosni. Sredinom 1994. godine dolazi do potpune demobilizacije svih sastavnica brigade osim zapovjedništva koje ostaje aktivno do kraja Domovinskog rata. Kroz brigadu je prošlo preko 4500 žitelja ratne općine Virovitica, 186 pripadnika je ranjeno a 63 ih je ugradilo svoje živote u temelje Hrvatske države.

Nakon formiranja profesionalne postrojbe HV u Virovitici 81. samostalne gardijske bojne velik broj vojnika, dočasnika i časnika koji su stasali u 127. brigadi HV nastavili su  svoj ratni put u istoj sudjelujući u završnim operacijama HV 1995. godine: Bljesku, Ljetu 95, Oluji i Maestralu.

Za svoj doprinos u Domovinskom ratu brigada je odlikovana REDOM NIKOLE ŠUBIĆA ZRINSKOG

Davor Špoljarić, predsjednik

 

Video materijal 127. br. HV Virovitica

Materijal iz muzejskoga postava Domovinskog rata u Virovitici