Trideset i prva obljetnica oslobađanja vojnih objekata na području Virovitice – od 15. do 17. rujna 1991. godine
U rano jutro 15. rujna 1991. godine, nakon što su vezisti 50. samostalnog bataljuna ZNG-a, prethodnog dana, prisluškivanjem veza JNA saznali da je komandir karaule u Terezinom Polju dobio naredbu za miniranje mosta na rijeci Dravi, Zapovjedništvo ZNG-a uputilo je diverzantski vod da to spriječi i zauzme karaulu. Na licu mjesta im se pridružila i grupa domaćih branitelja i nekolicina policajaca. Zadaću su zajednički izvršili u cijelosti odnosno nakon višesatne borbe karaula je zauzeta sa svim naoružanjem i opremom a opasnost rušenja mosta je otklonjena. Poginulih nije bilo. Istog dana pripadnici MUP-a i ZNG-a s područja Gradine i Suhopolja oslobodili su i karaulu u selu Novi Gradac. U ove dvije akcije zarobljeno je oko 80 pripadnika JNA i svi su ubrzo pušteni. Također su taj dan preuzeti i tadašnji Dom JNA i Komanda graničnih jedinica u centru grada Virovitice (sada Glazbena škola).
Dana 16. rujna 1991. godine srbo-četničke snage miniraju jedno od skladišta unutar skladišnog kompleksa Šištat, izazvavši vrlo jaku eksploziju, nakon čega pripadnici ZNG-a kreču u napad i zauzimaju skladište Šištat došavši u posjed značajne količine topničkih i raketnih projektila te drugog vojnog materijala. Potom 17. rujna 1991. godine 50. samostalni bataljun ZNG-a dodatno naoružan oružjem s karaula, uz potporu pripadnika Policijske stanice, nakon što je 14. rujna 1991. godine izvršena potpuna blokada vojarne Virovitica, kreče u njeno osvajanje.
Valja napomenuti da su napadu hrvatskih snaga prethodile brojne intenzivne aktivnosti odnosno prvenstveno pregovori o mirnoj predaji vojarne, a sve u cilju izbjegavanja razaranja grada i mogućih žrtava s obje strane, posebice uzimajući u obzir da su se u vojarni uz aktivne oficire, podoficire i rezerviste (uglavnom srpske nacionalnosti) nalazili i ročni vojnici te da je vojarna gotovo okružena ulicama s brojnim obiteljskim kućama, no oni nisu urodili plodom. Stoga je 16. rujna 1991. godine donesena odluka o napadu na vojarnu u cilju njenog zauzimanja. Prvi ozbiljan potez povukli su pripadnici tzv. JNA oko 0,15 sati 17. rujna kada su topničkim projektilom pogodili kamion na barikadi u ulici Matije Gupca, nakon čega ipak nije uslijedio napad hrvatskih snaga već telefonski razgovor predsjednika općine gospodina Ante Krište s komandantom vojarne pukovnikom Mitićem te još nekoliko razgovora u narednim satima o mirnoj predaji vojarne. Kako je sve bilo bezuspješno i nakon što je građanstvo obaviješteno putem radio Virovitice i drugim raspoloživim načinima da ode u skloništa, hrvatske snage su u 6,45 sati otpočele napad. Odmah je iz vojarne uslijedila žestoka topnička i pješačka vatra po snagama ZNG-a i MUP-a, samim time i po obiteljskim kućama u okružju vojarne ali i po objektima državnih institucija koje nisu bile u neposrednom dodiru s vojarnom. Uslijed topničke paljbe uništeno je i oštećeno više stambenih objekata u gradu te je od snajperskog hica poginuo jedan pripadnik ZNG-a a nekoliko ih je povrijeđeno. Snage ZNG-a i MUP-a u napadu su pretežno koristile pješačko naoružanje te su odmah po početku napada uspjele onesposobiti i dio komunikacijskih instalacija vojarne. U međuvremenu je vođeno više bezuspješnih razgovora s komandantom Mitićem o predaji i uvjetima predaje. Vjerojatno shvativši da se napadu unatoč vatrenoj premoći (topovi, borbena vozila isl.) ne može oduprijeti , da nema mogućnost pozvati zrakoplovstvo u pomoć ili da isto zbog vremenskih uvjeta (guste magle koja se toga jutra nadvila nad gradom) ne može djelovati te da je izostala i pomoć pobunjenih srpskih snaga s Bilogore, komandant vojarne je oko 10 sati pristao na predaju pod ponuđenim uvjetima. U 11 sati počinju izlaziti prvi vojnici te je vojarna hrvatskoj strani predana oko 12,15 sati.
No prilikom predaje komandant je zatajio da rezervisti nisu prihvatili predaju te oni nastavljaju pružati otpor povlačeći se prema vojničkoj ekonomiji. U tom dijelu, vizualno zaštićeni poljima kukuruza, uspijevaju se i izvući iz obruča hrvatskih snaga i vjerojatno probiti na okupirani teritorij na Bilogori. Za sve zarobljene oficire, podoficire i vojnike u vojarni, točno rečeno za 55 oficira i podoficira i 156 vojnika, organizirano je napuštanje RH u skladu s postojećim pravilima. U ovoj jednoj od prvih akcija oslobađanja vojarni na području RH poginuo je dakle jedan pripadnik ZNG-a, Vladimir Vampovac, više ih je ozlijeđeno i oštećen je veći broj stambenih objekata u okružju i samom gradu ali korist za buduću uspješnu obranu RH bila je ogromna. Naime u vojarni se nalazila impozantna količina svekolikog naoružanja i vojne opreme i što je najvažnije pripadnici JNA je nisu uspjeli onesposobiti. Istodobno osujećeno je izvlačenje tog naoružanja i opreme sa zapovjednim kadrom iz vojarne na područje Bilogore i slijedom toga mogućnost njihovog ratnog djelovanja u punom borbenom rasporedu, s taktički vrlo povoljnih položaja koje pruža Bilogora, na grad Viroviticu i druge gradove i mjesta u okružju. Gubitak vojarne u Virovitici vojni vrh JNA teško je podnio te su nakon nekoliko dana uslijedili zračni napadi na ovo područje koji su bili vrlo česti te je u jednom od tih napada poginulo nekoliko pripadnika HV u vojarni i uništen je veći broj obiteljskih kuća u gradu. Naime uz raketiranja bacane su i kazetne bombe tzv. Krmače kojima je više kuća potpuno uništeno uz nastanak velikih kratera. Na sreću i često uslijed sretnih okolnosti civilnih žrtava ipak nije bilo, premda piloti JNA u tom pogledu nisu imali nikakvog obzira. Napadi su prestali kada je formirana jaka postrojba protuzračne obrane koja je uspjela nekoliko zrakoplova oštetiti.
Nakon tog 17. rujna 1991. godine, a prvenstveno zahvaljujući naoružanju i opremi osvojenoj u ovoj vojarni, nastavljeno je daljnje organiziranje Virovitičana u moćne postrojbe HV, koje su uz mnogobrojne ljudske žrtve diljem Hrvatske, dale nemjerljiv doprinos zaustavljanju brutalne agresije na Hrvatsku državu i Hrvatski narod i konačnom oslobođenju RH koje je uslijedilo 1995. godine.
DŠ, AK.
GRADSKI ODBOR HČZ Virovitica
