17. rujna, prije 33. godine oslobođena je virovitička vojarna te je tako područje bivše općine Virovitica oslobođeno od neprijatelja.

Tim povodom je u organizaciji HVIDRA-e Virovitica održana svečanost obilježavanja tog važnog događaja koja je započela svetom misom za sve poginule i umrle hrvatske branitelje u crkvi sv. Roka, a nastavljena je polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na Gradskom groblju u Virovitici kod Spomen-obilježja hrvatskim braniteljima poginulim u Domovinskom ratu te na grobu bojovnika Vladimira Grge Vampovca koji je smrtno stradao u akciji oslobađanja vojarne.

Svečanost je nastavljena na Vegeški gdje je održan i prigodni program na kojemu su prisustvovali predstavnici braniteljskih udruga i gosti.

Sve nazočne u ime organizatora pozdravio je i predsjednik HVIDRA-e Virovitica Mirko Poljanac, a na samu akciju oslobađanja vojarne podsjetio je predsjednik HČZ Virovitica Davor Špoljarić ističući važnost ove akcije.

17.9.1991. godine 50. samostalni bataljun ZNG-a dodatno naoružan oružjem s karaula, uz potporu pripadnika Policijske stanice, nakon što je prethodnog dana  izvršena potpuna blokada vojarne Virovitica kreče se u njeno osvajanje.

Valja napomenuti da su napadu hrvatskih snaga prethodile brojne intenzivne aktivnosti odnosno prvenstveno pregovori o mirnoj predaji vojarne a sve u cilju izbjegavanja razaranja grada i mogućih žrtava s obje strane, posebice uzimajući u obzir da su se u vojarni uz aktivne oficire, podoficire i rezerviste(uglavnom srpske nacionalnosti) nalazili i ročni vojnici  te da je vojarna gotovo okružena ulicama sa brojnim obiteljskim kućama, no oni nisu urodili plodom. Stoga je 16.9.1991. godine donesena odluka o napadu na vojarnu u cilju njenog zauzimanja. Prvi ozbiljan potez povukli su pripadnici tzv. JNA oko 0.15 sati 17. rujna kada su topničkim projektilom pogodili kamion na barikadi u ulici Matije Gupca, nakon čega ipak nije uslijedio napad hrvatskih snaga već telefonski razgovor predsjednika općine gospodina Ante Krište s komandantom vojarne pukovnikom Mitićem te još nekoliko razgovora u narednim satima  o mirnoj predaji vojarne. Kako je sve bilo bezuspješno i nakon što je građanstvo obaviješteno putem radio Virovitice i drugim raspoloživim načinima da ode u skloništa, hrvatske snage su u 6.45 sati otpočele napad. Odmah je iz vojarne uslijedila žestoka topnička i pješačka vatra po  snagama ZNG-a i MUP-a, samim time i po obiteljskim kućama u okružju vojarne ali i po objektima državnih institucija koje nisu bile u neposrednom dodiru s vojarnom. Uslijed topničke paljbe uništeno je i oštećeno više stambenih objekata u gradu te je od snajperskog hica poginuo jedan pripadnik ZNG-a a nekoliko ih je povrijeđeno. Snage ZNG-a i MUP-a u napadu su pretežno koristile pješačko naoružanje odnosno težeg “naoružanja“ (minobacača, topova i sl.) nisu imale te su odmah po početku napada uspjele onesposobiti i dio komunikacijskih instalacija vojarne. U međuvremenu je vođeno više bezuspješnih razgovora s komandantom Mitićem o predaji i uvjetima predaje. Vjerojatno shvativši  da se napadu unatoč vatrenoj premoći topovi, borbena vozila i sl.) ne može oduprijeti, da nema mogućnost pozvati zrakoplovstvo u pomoć ili da isto zbog vremenskih uvjeta (guste magle koja se toga jutra nadvila nad gradom) ne može djelovati te da je izostala i pomoć pobunjenih srpskih snaga s Bilogore, komandant vojarne je oko 10 sati pristao na predaju pod ponuđenim uvjetima. U 11 sati počinju izlaziti prvi vojnici te je vojarna hrvatskoj strani predana oko 12.15 sati.

No prilikom predaje komandant je zatajio da rezervisti nisu prihvatili predaju  te oni nastavljaju pružati otpor povlačeći se prema vojničkoj ekonomiji. U tom dijelu, vizualno zaštićeni poljima kukuruza, uspijevaju se i izvući iz obruča hrvatskih snaga i pobjeći na okupirani teritorij na Bilogori.

Za sve zarobljene oficire, podoficire i vojnike u vojarni, točno rečeno za 55 oficira i podoficira i 156 vojnika, organizirano je napuštanje RH u skladu s postojećim pravilima.

U ovoj jednoj od prvih akcija oslobađanja vojarni na području RH poginuo je dakle  jedan pripadnik ZNG-a, Vladimir Vampovac, više ih je ozlijeđeno, oštećen je veći broj stambenih objekata  u okružju i samom gradu  ali korist za buduću uspješnu obranu RH bila je ogromna. Naime u vojarni se nalazila, za tadašnje prilike, impozantna količina svekolikog naoružanja i vojne opreme i što je najvažnije pripadnici JNA je nisu uspjeli onesposobiti.

Istodobno osujećeno je izvlačenje tog naoružanja i opreme s zapovjednim kadrom iz vojarne na područje Bilogore i slijedom toga mogućnost njihovog ratnog djelovanja u punom borbenom rasporedu, sa taktički vrlo povoljnih položaja koje pruža Bilogora, na grad Viroviticu i druge gradove i mjesta u okružju.

Gubitak vojarne u Virovitici vojni vrh JNA teško je podnio te su nakon nekoliko dana uslijedili zračni napadi na ovo područje koji su bili vrlo česti te je u jednom od tih napada poginulo nekoliko pripadnika HV u vojarni, bili je pogođeno i nekoliko zaplijenjenih borbenih oklopnih vozila i uništen je veći broj obiteljskih kuća u gradu. Naime uz raketiranja bacane su i kazetne bombe tvz. Krmače kojima je više kuća potpuno uništeno uz nastanak velikih kratera. Na sreću i često uslijed sretnih okolnosti civilnih žrtava ipak nije bilo, premda piloti JNA u tom pogledu nisu imali nikakvog obzira. Napadi su prestali kada je formirana jaka postrojba protuzračne obrane koja je uspjela nekoliko zrakoplova oštetiti.

Nakon tog 17.9.1991. godine, a prvenstveno zahvaljujući naoružanju i opremi osvojenoj u ovoj vojarni, nastavljeno je daljnje organiziranje Virovitičana u moćne postrojbe HV, koje su uz mnogobrojne ljudske žrtve diljem Hrvatske, dale nemjerljiv doprinos zaustavljanju brutalne agresije na Hrvatsku državu i Hrvatski narod i konačnom oslobođenju RH koje je uslijedilo 1995.godine.

Svim živućim sudionicima ove akcije od srca čestitamo njenu 33 obljetnicu a svim pokojnim sudionicima neka je vječna slava i hvala!

SREDIŠNJI ODBOR HČZ VIROVITICA